Sirove priče

„Nakon ove književne travestije Borisa Perića, sir ćete gledati drugim očima.” - Jutarnji list

Opće „prehrambeno” mjesto sira, koji se kao svojevrstan lajtmotiv provlači kroz svaku od priča, ne predstavlja ustupak posvemašnjoj publicističkoj gastro-pomami, već svojevrsnu kulturološku šifru, koja čitatelja vodi kroz kulturno-povijesne, mahom literarne pustopoljine posljednjih stoljeća. Stilski i sadržajno, a ponajprije pripovjedačko-tehnički, Perićeve travestije približavaju se travestijama Umberta Eca, sa čijim su se tekstovima Perićevi radovi u kritikama i recenzijama zgodimice već znali uspoređivati. Za razliku od ironične parodije, travestija ne ulazi u literarne polemike niti s autorima, niti s djelima koja obrađuje, već na duhovit način nastoji ukazati na niz literarnih i izvanliterarnih sadržaja s kojima se ne možemo sučeliti drukčije nego humoristički. Činjenica da priče u ovoj zbirci odišu i određenim eksplozivno-intelektualnim nabojem, koji čitatelja, međutim, ničime ne zamara, približava ih, pak – uz onu ekovsku – i proznoj i filmskoj poetici autora poput Woodyja Allena. Kako je iz brojnih intervjua poznato da Woody Allen i Umberto Eco nikad nisu uspjeli razviti osobit interes jedan za drugog, moglo bi se slobodno reći da Perić svojim pričama te dvije poetike pomiruje kroz najmanji zajednički nazivnik, a to je upravo forma travestije.