Poezija

U svakom bi vremenu ljudi koji se bave riječima htjeli da posjeduju svoje vrijeme, kako to povijest obično pokazuje. Većina ga ne posjeduje a uzroke ne marimo ovdje znati. No priznati nekom sve atribute umjetnika, hvaliti ga i cijeniti i u isto vrijeme tvrditi da je on mimo glavnih pjesničkih zbivanja svog vremena, proturječno je. Priznati nekom da je njegovo djelo zaista poezija, znači priznati ga nužnim i više ne može biti riječi o tome da li ga vrijeme može sebi dozvoliti ili ne. Vrijeme ga je samo izazvalo i on se pojavio, nikako mimo njega.

Dylan Thomas kao da izlazi iz utrobe zemlje same, pouzdano upućen u tajne žive i nežive prirode, žlijezda i minerala podjednako. Svijet oko njega pritisnut je neminovnim i neodložnim pitanjima, elementarna razularenost i iracionalnost drugog rata već prebivaju u zraku. Dylan Thomas pjeva kao da na svijetu nema strahota koje bi bile neobične ili neočekivane: sve nepogode dobro su došle jer ih valja prevladati i jer čovjek nema drugog izbora. Smrt i život suočavaju se kao neizbježna oscilacija a njegova poezija oscilira istom mjerom, istom frekvencijom, u vjeri da su mogućnosti tih oscilacija neiscrpne.

Vrijeme ga je dakle zahtijevalo a ne dopustilo kao neku od mogućih raskoši, u jednom je času bila potrebna riječ mimo svih ljudskih ozljeda ili svečanosti, bilo je potrebno potvrditi golo osjećanje disanja, ravnotežu, povratak nekim prastarim temeljima.

— Nikica Petrak, 1964.