Kad smo seke i ja bile dica

Kad smo seke i ja bile dica, tim riječima započet će Anita Batinić svaku pripovjednu crticu, i odvesti nas u djetinjstvo situirano u 1980-e godine u Makarskoj, u po svemu funkcionalnu obitelj i socijalne krugove koji se šire: među prijatelje i rodbinu, pomalo i u prirodu i društvo. Ali koliko god obitelj bila funkcionalna, sretna na svoj način, odrastanje nikad nije jednostavno, posebno kada ste osjetljivo, empatično i inteligentno dijete koje još ima i svoju voljenu buntovniju zrcalnu sliku, svoju seke. Tu su trvenja i nesporazumi neizbježni, kao i kronične objeručke podrške.

Razvit će spisateljica i dijalektom s pokojom autorskom kovanicom, iz dječje perspektive ocrtati jedan minuli svijet, navesti svu silinu važnih važnosti. Iz svake nevolje i traume – što je nekako najvažnije i najljepše – izvući pouku i kada se čini da je ona izmakla, i izmamiti osmijeh na lice.

Oslobožebodi da tu ima ikakvog dociranja, samo lako pisanje o nečemu što je bilo komplicirano, o nečemu za što bismo platili da se vrati. Jer nostalgija je takva, lijepa i ljekovita kada se s njom zna baratati kako to čini Anita Batinić.

Kruno Lokotar