Peter Sloterdijk

Sfere I

220,00 HRK s PDV-om Dostava: 3 do 5 radnih dana

ISBN: 978-86-86525-21-5

Nakladnik: Fedon

Godina izdavanja: 2010.

Uvez: tvrdi

Br. stranica: 639

Količina:

O knjizi:

Ovjenčan slavom svoje Kritike ciničnog uma, Peter Sloterdijk godine 1998. objavljuje prvu svesku svog trotomnog magnum opusa, Sfere, djelo koje će, u narednih nekoliko godina, da zapremi dvije tisuće stranica teksta. Pisac sigurne i razigrane ruke, maštoviti erudita, odvijek u simbiotičkom odnosu sa umjetnošću, duhovit i drzak, Sloterdijk se „skromno“ upušta u tumačenje povijesti čovječanstva, ali na svoj način, uz pomoć pojma i fenomena sfere, sferičnih oblika, među kojima se mjehuri nalaze na istaknutom mjestu (njemačko Blasen znači mjehur, ali i kolijevka). Prva knjiga trotomnih Sfera u podnaslovu ima upravo mjehurove. Što, u stvari, Sloterdijk želi uvodeći sfere u sferu filozofije? Ono što su njegovi veliki uzori Niče, Hajdeger, Fuko, Derida već pokušali, naime da razdrma fetišizam supstancije i metafizičkog individualizma. Drugim riječima, Sloterdijk postavlja eminentno političko pitanje: što je to što ljudsku zajednicu drži na okupu, što je to jedno u zajednici oko kojeg se zajednica okuplja? Ili se ljudska zajednica, možda, već nalazi u nečemu što joj, a da ona to ne zna, daje oblik, možda je ona usred nečega što je, kao nekakav mjehur, izvana drži na okupu? Ili je, naposlijetku (ili na početku), ljudska zajednica jedan specifičan ne-fizički, zakrivljen, sferičan prostor u vječitom nastajanju i nestajanju – prostor intime? Upravo se ideja intime kao specifičnog prostora nalazi u osnovi Sloterdijkove knjige. Ivan Milenković Slučaj Sloterdijk Već to što ga akademska filozofska zajednica odbacuje kao strano tkivo, što ga prezire i otprema među medijske teoretičare, šarlatane, scandal-makere, a uglavnom i neznalice, odlična je preporuka za spise Petera Sloterdijka. Sloterdijku se ne može prigovoriti da ne poštuje pravila akademske igre – poštuje ih, njegovi su tekstovi potkrepljeni svim potrebnim akademskim pomagalima u vidu fusnota i jasno navedenih referenci – lom nastaje na dubljoj, temeljnijoj ravni: Sloterdijk piše paralelno sa glavnim tokovima, on nikada nije u njima. A profesori to ne praštaju. Naročito ako je pisac briljantan. Filozofija profesora filozofije stvara instituciju tako što njeguje rituale, što golim ponavljanjem učvršćuje identitet institucije i tako je reproducira: ispiti, ispitna pitanja, obavezna literatura, broj stranica koje se imaju pročitati, izbor autora (među kojima, razume se, nema Sloterdijka), udžbenici, satnice... sve to osigurava kontinuitet i stalnost instituciji školske filozofije. Institucija je, po svome ustrojstvu, konzervativna i, strogo uzevši, tome se nema što previše zamjeriti. Sloterdijkovim riječima (koje bilježi Hans-Jirgen Hajnrih), "profesor filozofije prilagođen je univerzitetu kao pingvin Antarktiku". Problem nastaje kada tako sklerotizovana institucija izgubi osećaj da mora nešto da promeni kako bi uopšte preživela, da uvede razliku u sopstvene rituale, da, na trenutak, izađe iz sebe i sebe osmotri spolja (što ume biti neprijatan prizor). U profesorskoj filozofiji razlika u najboljem slučaju može da bude predmet ispitivanja, ali ne i pokretački motiv rituala koji žive od ponavljanja bez razlike. Sloterdijk, dakle, napada strukturu golog ponavljanja, on odbija rituale, postavlja pitanja tamo gdje im nije mjesto i sebi tako, bez greške, stvara neudobnu poziciju enfant terrible njemačke filozofije. Ovde se, razumije se, odmah otvara čitava kohorta pitanja. U filozofiji, kao umjeću postavljanja pitanja, ne-pitanje je oksimoron. Ne postoji, naime, pitanje koje se ne smije postaviti. Osim glupog. (A i ono je dozvoljeno. Čak i glupavo pitanje može pokrenuti dobar odgovor.) Zbog čega je, onda, prije nešto više od deset godina, ugledni profesor Jirgen Habermas, papa njemačke akademske filozofije, na jedno Sloterdijkovo pitanje odreagirao kako nikada nije prije toga: nervozno, grubo, netrpeljivo, sa sebi nesvojstvenom agresivnošću? Sloterdijk je, naime,postavio pitanje o nečemu o čemu su u ondašnjoj Njemačkoj svi htjeli po nešto da znaju, ali se uglavnom nisu usuđivali pitati: da li on, Sloterdijk, i njegova generacija (rođena, otprilike, pedesetih godina prošloga stoljeća) treba se osjećati krivim za nacističke zločine onako kako se, recimo, krivom osjeća Habermasova generacija, iako su Habermas i njegovi ispisnici (tridesete godine prošloga stoljeća), u najgorem slučaju, bili stasali tek za Hitlerovu omladinu i za učestvovanje u idiotskim nacističkim slijetovima (što je Hitler u posljednjim danima svoga ludila i njih gurnuo na ulice razorenog Berlina, posebna je i tragična priča)? Filozofsko-političke implikacije takvog pitanja sve su samo ne zanemarljive. Naizgled zdravorazumsko, ovo je pitanje, zapravo, gađalo strukture mnogo skrivenije od puke etičke dileme. U pitanje su bili dovedeni odnosi moći koji su, desetljećima, građeni upravo na slijepoj mrlji osjećanja krivice. Nije, dakle, u pitanju bila sama stvar, problem krivice njemačkog naroda koja se morala nekako iskijati, već ono što se na toj i tako shvaćenoj krivici počelo graditi – specifični odnosi moći u čijem je centru stajao upravo prof. Habermas kao veliki arbitar njemačke filozofije. Nije li Habermas, osporavajući legitimitet takvome pitanju, inzistirajući na svojevrsnoj političkoj korektnosti filozofskog diskursa, ispleo veoma neprohodne mreže moći, neprohodne za one koji tim mrežama nisu pripadali, to jest? Po Sloterdijkovom mišljenju – jeste. Zato je i pitao. Zato se na njega sručila teška i dobro organizirana baražna paljba iz univerzitetskih bunkera. Sloterdijk je filozof koji uporno odbija da stvari vidi onakvima kakve jesu. Paradoks identiteta stvari sa samima sobom glasi: vidjeti stvari onakvima kakve jesu znači ne vidjeti ih uopće. Identitet stvari sa samima sobom nikada nije stvar samih stvari, već onih koji ih opažaju i svojim tumačenjima okamenjuju. Rasprava o krivici, recimo. (Stvar shvaćena ne kao predmet već kao struktura koja se posmatra. Stvar, u ovom pojmovnom režimu, može biti odnos moći, biće, izvjesna konstelacija, politički problem...) Sloterdijk, dakle, u svakoj vrsti angažmana – teorijskog, političkog, medijskog – polazi ne od identiteta stvari sa samima sobom, već od razlike između onoga što se prikazuje očiglednim i struktura koje tu očiglednost nameću kao očiglednu. Utoliko razlika kod Sloterdijka prethodi identitetu, ona je uvjet mogućnosti dinamike stvari i odnosa. Prema jednoj formuli Mišela Fukoa, koju Sloterdijk potpisuje na svoj način, zadatak je filozofije da vidljivim načini ono što se vidi. Taj i takav Sloterdijk, ovenčan slavom svoje Kritike ciničnog uma, godine 1998. objavljuje prvu svesku svog trotomnog magnum opusa, Sfere I, djelo koje će, u narednih nekoliko godina, da zapremi dvije tisuće stranica teksta. Pisac sigurne i razigrane ruke, maštoviti erudita, oduvijek u simbiotičkom odnosu sa umjetnošću, duhovit i drzak, Sloterdijk se "skromno" upušta u tumačenje povijesti čovječanstva, ali na svoj način, uz pomoć pojma i fenomena sfere, sferičnih oblika, među kojima se mjehurovi nalaze na istaknutom mjestu (njemačko Blasen znači mjehur, ali i kolijevka). Prva knjiga trotomnih Sfera (u briljantnom prijevodu Aleksandre Kostić) u podnaslovu ima upravo mjehurove. Što, u stvari, Sloterdijk želi uvodeći sfere u sferu filozofije? Ono što su njegovi veliki uzori Niče, Hajdeger, Fuko, Derida već pokušali, naime razdrmati fetišizam supstancije i metafizičkog individualizma. Drugim riečima, Sloterdijk postavlja eminentno političko pitanje: što je to što ljudsku zajednicu drži na okupu, što je to jedno u zajednici oko kojeg se zajednica okuplja? Ili se ljudska zajednica, možda, već nalazi u nečemu što joj, a da ona to ne zna, daje oblik, možda je ona usred nečega što je, kao nekakav mjehur, izvana drži na okupu? Ili je, naposlijetku (ili na početku), ljudska zajednica jedan specifičan ne-fizički, zakrivljen, sferičan prostor u vječitom nastajanju i nestajanju – prostor intime? Upravo se ideja intime kao specifičnog prostora nalazi u osnovi Sloterdijkove knjige. No, da bi se progovorilo o intimi na način drugačiji nego što se to radi u hipertofiranoj literaturi o ovoj temi, potreban je Sloterdijkov talenat i nešto malo ludila (nad filozofijom, primjetio je Derida, mora da bdi neko ludilo), potrebna je brutalnost: "Samo se tijelo mrtvog čovjeka može jednoznačno lokaliziratti; anatom koji stoji pored granitnog stola neće morati dva puta da razmisli prije nego što odgovori na pitanje gdje je njegov predmet (...). Što se tiče bića koje živi ljudski, to jest ekstatički, pitanje mjesta postavlja se na osnovno drugačiji način, budući da se primarna produktivnost ljudskog bića sastoji od toga da radi na svom smještaju u samosvojne, nadrealne prostorne odnose" (str. 83-84). Intima je taj ne-fizikalni prostor koji, ma koliko se to činilo neočiglednim, uvijek dijelimo sa nekim. Podjeliti prostor intime uvijet je intime. A potom, pošto je problem postavljen, kreće ludilo u kojem se, na načine teško zamislive (dok se ne pročita ova knjiga) prepliću Jonina avantura u utrobi kita (prema Sloterdijku Jona je, u stvari, u kitovoj utrobi potražio radosni egzil), dostignuća moderne psihologije, matematički čvorovi, razni (sferični) oblici boca, braća Grim i Dekameron, teorija srca u XVI i XVII veku (sa posebnom osvrtom na srce žabe), desetine reprodukcija, Pavle Florenski i Valter Benjamin, teorija o ljudskom nosu praćena ilustracijama, Šekspir (naravno) i Hufelandov model fetalnog stanovanja u majci, Frojd (opet naravno) i friz na palati Ašurnasirpala II u Kalhi, razne teorija jajeta, ulje na platnu Arnolda Šenberga, placenta kao organ kojeg nema, Rene Magrit, Jozef Bojs i sveprisutni Hrist, čitanje misli, Fihte, oralni fundamentalizam i ždranje, neobjekti i neveze, Pseudo-Dionisije i Lakan... i tako na više od 600 uzbudljivih stranica. Sloterdijk ispisuje jednu alternativnu povijest svijeta u kojoj središnje mjesto zauzima pojam sfere, prije svega umjetnički i filozofski oblikovan, a da se, uprkos tome, politički trenutak zapravo ne zanemaruje, jedino što se o njemu piše na način drugačiji, uzbudljiviji, bliži i, istovremeno, dalji od svega što nam je teorija u stanju ponuditi.