Karl Šmit

Nomos zemlje

220,00 HRK s PDV-om Dostava: 3 do 5 radnih dana

ISBN: 978-86-8625-37-6

Nakladnik: Fedon

Godina izdavanja: 2011.

Uvez: tvrdi

Br. stranica: 430

Količina:

O knjizi:

Nomos zemlje je neobičan spoj riječi, mješavina starogrčkog nomos (zakon) i njemačkog der Erde (zemlja) i nipošto nije slučajan. Upravo starogrčkoj riječi nomos, toj „protoreči“, Karl Šmit hoće vratiti „prvobitnu snagu i veličinu“, jer ona je, po njegovom mišljenju, sačuvala izvorni smisao uprkos iskrivljavanjima kroz prijevode i hrđavu upotrebu. Na samom početku ona je, u glagolskom obliku nemein, značila „dijeliti“, odnosno „napasati“, a kao nomos „podjela pašnjaka“, zasnivalačko prisvajanje zemlje. Nomos, prema tome, uvijek upućuje na prostor. Nijedna institucija, niti bilo kakvo zakonodavstvo, ne može postojati bez prethodnog razgraničenja na tlu, bez ustanovljavanja osnovnog prava na zemlju. Zakon je vezan za zemlju. No, Šmit ne bi bio to što je kada bi se zadržao na, manje ili više, zdravorazumskom uvidu po kojem su stabilnost, nepomjerivost, trajnost zemlje, čvrstina tla, potrebne da bi se oformila nekakva institucija. Naravno da ne može bez tla, ali je potrebno još nešto: čin, odluka, odnosno nomos. Tek tada, odlukom o tome da se uspostavi nekakav poredak, da se ustanovi institucija, da se proglasi zakon, prostor zemlje postaje ono do čega je Šmitu stalo: poredak. Tek tada pašnjak postaje politička činjenica. Etimologija je, međutim, samo početak jedne brutalne i, u svojoj brutalnosti, zavodljive teorijske konstrukcije koja će da uroni u europsku modernost i pokaže da je jus publicum europaeum, europsko javno pravo, jedan od ključnih trenutaka deteologizacije rata, ili, u nešto skromnijoj varijanti, izraz izbacivanja teoloških trenutaka iz rata. Ranije smo se, naime, ubijali i mrzili, dok se danas fino možemo ubijati i bez mržnje. Potom će se Šmit upustiti u razmatranje problema razgraničenja na moru i zraku (kopno je, u međuvremenu, (ne)uspješno podjeljeno), da se dotakne krize europskog javnog prava i oživljavanja pojma pravednog rata (nije, naime, poznato da je itko, ikada, u povijesti vodio nepravedan rat), da se pozabavi aporijom mirotvorca, da još malo provrti svoje omiljene motive teologa, neprijatelja i suverena i usput nam udjeli nekoliko korisnih savjeta za život u zlom liberalno-demokratskom svijetu. Na Šmitovoj se teoriji, naravno, ne može zasnovati parlamentarna demokracija i to je, vjerovatno, najteži prigovor na koji on nema odgovor. Tome uprkos njegovi uvidi svjetlucaju tamnim, opakim, hladnim sjajem, na koje moramo reagirati kako nas tama, što ju je i sam Šmit radosno proizvodio, ne bi progutala.