Plastron, osrčje

Lidija Dujić i u svojoj novoj, trećoj zbirci pjesama pod naslovom Plastron, osrčje potvrđuje svoju izrazitu poetsku osobnost. Njezina je osebujnost tolika da bismo vrlo vjerojatno mogli razaznati Lidijinu pjesmu i bez njezina imena uz nju. Pjesnikinja nije u prvome redu osobita po pojedinim svojstvima svoje poetike, koje dijeli i s nekim drugim pjesnicima, a osobito pjesnikinjama, već po svojevrsnom koktelu tih obilježja. Njegov okus – metaforički rečeno – nepce jasno raspoznaje, ali teže utvrđuje od kojih je točno sastojaka napravljen. Uglavnom, već je precizno razabrano da u poeziji Lidije Dujić temeljnu ulogu ima pjesnička slika, neobični asocijativni nizovi, bogata aluzivnost koja upućuje na sva područja i razine ljudskog iskustva, eruditske reference koje svijet i tekst rimuju do nerazmrsivosti, višeslojna figurativnost u kojoj se pretapaju motivi iz vrlo različitih značenjskih polja, lirski subjekt (bolje rečeno subjektica) koji svojom naglašenom subjektivnošću oblikuje pa i proizvodi zbilju, pjesmovna svijest koja po mjeri vlastite optike i umjetničke logike kombinira tekstualnu stvarnost."