Zvonko Maković

Tabula rasa

150,00 HRK s PDV-om Dostava: 3 do 5 radnih dana

ISBN: 978-953-154-256-2

Nakladnik: HAZU

Godina izdavanja: 2014.

Uvez: tvrdi

Br. stranica: 241

Količina:

O knjizi:

Studija koju je profesor Zvonko Maković namijenio pregledu nekih radikalnih tendencija druge polovine XX. stoljeća vrlo je prikladno naslovljena metaforom ispražnjene ploče, a najpriomjerenije određena podnaslovom „Primarno i analitičko slikarstvo u hrvatskoj umjetnosti. Posljednje slike, kraj slikarstva". Riječ je o vrlo sustavnom i teorijski utemeljenom pregledu stavova, odluka, opredjeljenja i realizacija potaknutih krajnjim konsekvencama neoavangardističke, „analitičke" linije, zatim posljedica iscrpljenja tradicije, pa i uvjerenja o neizbježnoj i već dosegnutoj „smrti umjetnosti". Posebno se nakon dramatične 1968. godine u likovnom svijetu ustalila misao o potrebi prevrata, izlaska iz začaranog kruga konvencija te, pogotovo, tržišne uvjetovanosti djelovanja. Makovićeva studija nudi nam najpotpuniju i najažurniju historizaciju i interpretaciju problematike tzv. „primarnog" ili „postslikarskog" likovnog stvaralaštva, nastaloga u različitim modalitetima konceptualnog mišljenja i izvođačke prakse, a kao gotovo tautološki odgovor na krizu oblika i ispražnjenost značenja. U prvom dijelu studije metodično su predstavljeni karakteristični inozemni primjeri „posljednjih slika" (odnosno monokromija ili stereotipija autorefleksivnog predznaka), a potom i značajne problemske izložbe ili pertinentni spisi autoritativnih kritika i povjesničara umjetnosti. Nikada u našoj sredini nismo imali tako pouzdan i precizan uvid u duhovnu klimu epohe „krajnjih pitanja", svojevrsnoga završetka modernizma, nakon čega je uslijedila definitivno postmoderna sa svim svojim dvojbenim iskustvima i svojstvima. Nakon sustavnoga univerzalnog okvira Maković se posvećuje domaćoj situaciji, afirmirajući izoštrenu svijest nekih pripadnika naše sredine, odnosno hrvatskih umjetnika, o o graničnom i autokritičkom statusu likovnog stvaralaštva. To se, dakako, naročito odnosi na nekoliko članova grupe „Gorgona", a zatim na niz mladih stvaralaca iz generacije koja stupa na scenu u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Predstavljajući karakteristične autore, u rasponima od Demura i Sokića, preko Rašića i Bijelića, Kipkea i Maračića, pa do Rakocijeve i Jokanovića Toumina, pisac nalazi suptilne specifičnosti svakoga od njih, te u diferencijaciji postupaka ukazuje na latentne potencijale pomoću kojih će mnogi od spomenutih izaći iz krajnje receptivnosti i aseptične strogosti prema širim, odnosno u svakom slučaju, razvedenijim opcijama. Ovom knjigom je dolično predstavljeno jedno apartno ali i kritički izazovno poglavlje novije hrvatske umjetnosti. Akademik Tonko Maroević